Mačevi dvoručnjaci

Mačevi dvoručnjaci su se upotrebljavali u borbama već od 13. stoljeća. Puni sjaj i primjenu doživljava u 15. i 16. stoljeću, a naročito u drugoj polovici 16. stoljeća, kada dolazi do nove promjene izgleda i namjene tog oružja.

Dvoručnjacima su u 15. i 16. stoljeću bili naoružani najamnici pješaci (npr. Landsknechti). Zadatak im je bio da se u prvim bojnim redovima kao klin zabiju u neprijatelja naoružanog dugačkim oružjem na motki. Pritom su, vitlajući mačem, sjekli motke od mekog drva i na taj način slabili obranu. U borbi je bila potrebna velika vještina i iznimno se cijenilo ako je najamnik mogao dokazati da je tu tehniku svladao, te gdje i kod kojeg majstora.

Međutim, borbena je efikasnost dolazila do izražaja tek ako su se nalazili usred neprijateljskih redova, dok su im suborci morali biti udaljeni bar za dvostruku dužinu mača. Zbog tog su dobivali i dvostruku plaću u odnosu na druge vojnike.

Mač - znamen časti

U samoj borbi dvoručni su mačevi bili slabo upotrebljivi i već u drugoj polovici 16. stoljeća njihova se primjena veže uz naoružanje počasnih pratnji i straža, te naročito zastavne straže vojvoda i vojskovođa. Dijelovi mačeva se počinju ukrašavati, a tehnike i motivi ukrašavanja u duhu su kasne renesanse i postaju toliko maštoviti i raznoliki da se to oružje više nije moglo smatrati rekvizitom za borbu, već više kao znamen časti, vlasti i ceremonijala. Naročito se to odnosi na izvijene lukove križnice, prstena za pariranje i bočnih lukova, te na valovite bridove sječiva tzv. "plamenih mačeva" (Flamberg).

Dvoručnjaci su, kao što to i samo ime govori, bili mačevi s dugačkim drškama i oštricama kojima se rukovalo s obje ruke. Uobičajena duljina mača je iznosila između 140 i 180 centimetara, a težina između 3 i 5.5 kilograma. Sječivo mača je moglo biti ravno ili valovito (tzv. plamena oštrica).